Neslužbeni blog
ViN
Vrijednost udjela braniteljskih dionica
14.7.2014. - 396.84 Kn                                                                                  Najviša dosadašnja vrijednost udjela: 858,27 Kn
11.7.2014. - 397.09 Kn                                                                                  Najniža dosadašnja vrijednost udjela: 396.76 Kn
10.7.2014. - 396,76 Kn
Blog
utorak, ožujak 31, 2009

Pelješki most je opet aktuelna tema. U biti to nikada nije ni prestao biti ali zadnjih dana se ponovno rasplamsala rasprava na pojedinim forumima. Spadam u one koji zagovaraju gradnju mosta ili nekog drugog načina fizičkog povezivanja dva razdvoijena dijela Hrvatske. Pošto je Vlada odlučila da će se graditi most ja ih podržavam. Da su odlučili graditi tunel jednako bi ih podržavao. Dakle bitno je povezati dva razdvojena dijela Hrvatske a sve ostalo su tehnikalije.Nakon puno razgovora i rasprava, čitanja bezbrojnih članaka, studija i projekata o ovoj problematici, moji (laički ali nadam se svakom razumljivi) argumenti za gradnju mosta (ili tunela):

Kako sam već naveo, Dubrovnik je odsječen od ostatka Hrvatske. Putovanje iz Dubrovnika u neki drugi hrvatski kraj i obratno podrazumijeva prelazak preko teritorija druge države što ponekad zna biti jako iritantno jer se, osim čekanja na graničnim prijelazima, zna dogodit da budete izdvojeni iz kolone, nakon čega policija zahtjeva da otvorite prtžljanik da bi pregledali vaš automobil. Meni osobno se to dogodilo nekoliko puta. Naravno, uvijek sam bio čist jer mi ne pada napamet bilo što švercati iz susjedne države. Jednom zgodom sam, dok sam još bio pripadnik 4. Gardijske brigade, u Splitu kupio bojler. Na prijelazu Klek nisam imao problema ali su me na perijelazu Bistrina toliko ispeglali da mi je došlo da bojler bacim u more. Unatoč tome što sam imao uredan račun iz splitskog Robota, policajcu sam bio sumnjiv pa je čak rekao da je račun falsificiran. Tek je na moju provalu bijesa popustio i pustio me dalje. Iritantno zar ne?

Putnici na redovnim autobusnim linijama iz Dubrovnika prema ostatku Hrvatske gotovo pri svakom prijelazu granice imaju problem. Poznat mi je slučaj da je dubrovačka studentica koja se vraćala u Zagreb, a koja je osobnu zaboravila u zagrebačkom stanu kad je odlazila doma na praznike, izbačena iz autobusa pa je po nju morao dolaziti otac i dokazivati njen identitet. Nimalo ugodno, zar ne? Znam, osobna iskaznica je obavezna, ali da ne postoji granični prijelaz i da se autobus nije morao zaustaviti, ona zbog svoje zaboravnosti ne bi imala nikakvih neugodnosti. Iritantno zar ne? Nadalje, prije pet godina sam vozio tada 7-godišnjeg sina u bolnicu Firule na naručeni pregled očiju, na koji smo čekali puna dva mjeseca, jer je imao blagi strabizam. S nama je putovala i moja tada 10-godišnja kćer. Na graničnom prijelazu Bistrina policajac je tražio dokumente od djece. Kako su bili premladi za osobnu, nisam imao što ponuditi osim zdravstvenih iskaznica ali policajcu to nije bilo dovoljno. Inzistirao je na putovnicama jer on, kao, ne zna da li ja djecu vodim preko Vranjeg sela negdje dalje u BiH. Kao da je želio reći da želim prodati svoju djecu u bijelo roblje. Naknadno sam saznao da je to bio neki incidentni tip kojeg su maknuli sa tog graničnog prijelaza. Uzalud sam mu pokušavao objasnit da putujem u Split i pokazivao mu uputnicu. I dalje je inzistirao na dokumentima i tražio da se vratim nazad. Kad je skoro došlo do incidenta umiješao se jedan carinik koji me osobno poznaje te mu rekao da sam u redu i da me propusti. Na koncu je popustio i propustio me. Inače, tankih sam živaca i samo me je nazočnost djece spriječila da ne napravim sranje. Iritantno zar ne?

Vozači šlepera, privrednih vozila, turističkih autobusa i ostalih prometala koja prevoze ljude ili dobra, pri svakom prijelazu granice dužni su zaustaviti se, pokazati osobne dokumente, što važi i za putnike, otvoriti prtljažne prostore, pokazati putne ili radne naloge i bez potrebe gubiti ponekad dragocijeno vrijeme. A zašto? Da bi iz Dubrovnika došli u Split? Iritantno zar ne? No to ne može ili neće shvatiti netko tko to ne doživljava gotovo svakodnevno. Bio sam svjedokom maltretiranja vozača dostavnog kombija, kojeg je policija zaustavila i na Bistrini i na Kleku, gdje je morao dva puta istovarati svu robu i dokazivati da u međuvremenu nije stajao u Neumu i utovarao robu za šverc. Čovjek je doslovno dobio slom živaca jer nije nimalo lako dva puta u petnaestak minuta istovariti tonu robe. Pošto sam vozio iza njega pokušao sam stati u njegovu obranu rekavši da se nije nigdje nije zaustavio. Zamoljen sam da parkiram sa strane i otvorim prtljažnik. Nisam se htio svađati pa sam napravio ono što su tražili od mene. Nakon petanestak minuta čekanja da obave pregled vozila ovog čovjeka koji je bio na rubu suza, napokon su došli i do mene, ispričali se i pustili me dalje. Iritantno zar ne?

Dakle prvi argument je izbjegavanje prelaska preko teritorija druge države kad želimo iz Hrvatske putovati u Hrvatsku. Drugi argument je možda još bitniji. Pelješac i Korčula su gospodarski poprilično zaostali krajevi. I Dubrovnik je odavno pao ispod državnog prosjeka. Primjerice, prije rata brutto doprinos po glavi stanovnika u gradu Dubrovniku je bio četrdeset posto veći od republičkog prosjeka. Danas je situacija obrnuta pa je 40 posto manji. Razlog tome je prometna izlorianost ovih krajeva. Pelješac i Korčula imaju neslućene mogućnosti za razvoj ali glavni preduvjet za takvo što je prometno povezivanje i gradnja kvalitetne cestovne infrastruktutre. To, naravno, podrazumijeva i most ili tunel koji bi ove krajeve za oko 40 kilometara približili ostatku Hrvatske. Današnja Pelješka cesta je sve samo ne cesta. Tko je barem jednom prošao od Stona do Orebića ili Trpnja znat će o čemu pričam. Cesta je uska, zavojita a na mjestima toliko propala da je potrebna vožnja uz maksimalni oprez a ni to vam ne jamči da nećete polomit automobil. Putovanje ljeti postaje prava noćna mora. Dovoljno je da se pred vas uvali kakav kamper pa da vam putovanje prisjedne već nakon prvog kilometra, jer ova cesta ne ostavlja puno prostora za pretjecanje, a kamperi u najboljem slučaju voze trideset na sat i ne pada im napamet, unatoč protestima, sirenama i blicanju svijetala, skloniti se i propustiti kolonu. Zamislite se u jednoj takvoj koloni na plus trideset stupnjeva, sa suncem koje vam bije direktno u glavu a za prijeći tridesetak kilometara vam treba skoro puni sat vremena. Iritantno zar ne?

Često sam na Pelješcu. U cijeloj ovoj priči najsmješnije je to što Pelješčane i Korčulane nitko ne pita za mišljenje o mostu (ili tunelu, svejedno) iako se gradnja takvog objekta tiče njih direktno. Tek prije par dana su se, i to na svoju ruku, zajedničkom izjavom oglasili načelnici peljeških općina. Svi oni govore točno ono što i ja već mjesecima trubim – most je nepohodna potreba ovog kraja. Uz most se veže i nedavno objavljeni članak o „aferi“ oko kupoprodaje zemljišta na Pelješcu. Naime, nekolicina zemljposjednika je nedavno prodala par milijuna kvadratnih metara stranim investitorima. I naravno, kako to obično biva, odmah se našao novinar koji je u tome prepoznao aferu svjetskih razmjera. Nije bitno što su tu zemlju prodali privatnici, legalni vlasnici zemlje, a ne država, jer bi tek tad mogli pričati o aferama, već je bitno da je novinar odmah ugrabio priliku da rasproda taj broj novine za koju piše. Svugdje u svijetu i oduvijek je gradnja takvih objekata privlačila investitore. Kupnjom zemljišta će zaraditi. Pa što? Tko god ima novaca mogao se upustiti u takvu investiciju i zaraditi ili neslavno propasti. Novinar je, osim prodaje zemljišta, spornim našao i nastavak gradnje mosta jer je, po njegovom, taj nastavak iniciran ali i uvjetovan upravo zbog tog zemljišta. Nije razmišljao da je gradnja mosta planirana davno prije ove prodaje zemljišta. Jebi ga, kako sam već rekao, važno je prodati novine za koje pišeš i nije bitno pod koju cijenu.

Slijedeći argument se odnosi na pokušaj dogovaranja gradnje auto ceste preko teritorija BiH u neumskom zaleđu. Potnato je da se ti pregovori nisu maknuli sa mrtve točke. Naime, BiH neće dozvoliti nešto za ništa, pa bi za ustupak gradnje AC preko svojeg teritorija zauzvrat tražila punu ingerenciju nad lukom Ploče. Nama je to, naravno, neprihvatljivo. Jeftinije je zadržati luku Ploče i graditi most, pa na taj način zaobići BiH, nego ustupiti luku, a graditi cestu preko BiH kojoj jednog dana može pasti napamet da taj koridor zatvori. Osim toga, hrvatskoj javnosti možda nije poznato, ali BiH ima namjeru graditi svoje auto ceste, pa su već od nas zahtjevali da se naša AC Zg-Du zaustavi kod Ploča te da se poveže sa koridorom 5C kod Čapljine. Od Čapljine bi AC išla preko preko Stoca do Trebinja a onda dalje prema Crnoj Gori koja strpljivo čeka da se mi dogovorimo. Možda, ali samo možda, to nije loše rješenje jer bismo mi uštedjeli lijep novac, ali još uvijek ostaje otvoreno pitanje teritorijalnog povezivanja Dubrovnika i ostatka Hrvatske. Dakle, most je i u ovom slučaju potreban. Osim toga, siguran sam da BiH neće započeti sa gradnjom ove dionice u narednih desetak godina, ako ikad uopće i započne. Tu se još javlja problem Schengenskih granica. Hrvatska će definitivno ući u EU prije BiH čime će se Schengen pomjeriti na naše granice sa ostatkom bivše SFRJ. U tom slučaju je neprihvatljivo da AC ide preko teritorija BiH. Dakle, osim čekanja da BiH započne gradnju, čeka nas i proces utvrđivanja Schengenske granice. Čekati se ne smije.

Hrvatska je Vlada znajući za sve ove probleme, prema onome što objavljuju naši mediji, odlučila AC od Ploča produžiti do Komarne, odakle će se graditi četverotračni Pelješki most do Brijeste gdje će se nadovezati na brzu četverotračnu cestu bez zaustavnog traka preko Pelješca i dalje manjim mostom preko Malostonskog kanala do Dola, a od Dola će se nadovezati na AC punog profila do Osojnika, čiji početak gradnje bi trebao započeti u prvoj polovici ove godine, te dalje do Dubrovačkog mosta, nakon kojeg će se radzvajati na južni i sjeverni krak na padinama brda Srđ. Južnim padinama će ići postojeća Jadranska turistička cesta sa nadograđenim preticajnim trakom i to do čvorišta na ulazu u Dubrovnik, a sjevernim, vjerojatno trasom stare željezničke pruge, će se preusmjeravati sav tranzitni kamionski promet do Brgata gdje se nastavlja brza cesta do Debelog Brijega i granice sa Crnom Gorom.

Možda bi, da se mene pita, trebalo odustati od gradnje AC punog profila od Dola do Osojnika te cijelom ovom dionicom od Komarne do Debelog Brijega izgraditi brzu cestu, jer brza se cesta od auto ceste razlikuje samo po tome što nema zaustavni trak, a to se može riješiti češćim ugibalištima, pa bi se uštedjelo podosta a takva bi cesta zadovoljila sve potrebe ovog kraja pa čak i Jadransko-Jonskog koridora. Crnogorci, kako sam već naveo, čekaju koja će cesta i gdje doći do njihove granice da bi se i oni nadovezali na nju. Uvjeren sam da bi se ovakva varijanta, na koju se izgleda u konačnici odlučila i Vlada, vrlo brzo pokazala kao isplativa investicija. Hrvatska bi bila cjelovita, a Pelješac, Korčula, Mljet, Lastovo, Dubrovačko primorje, Dubrovnik, Župa dubrovačka i Konavle bi doživjeli preporod. Preporod bi doživjela i Neretvanska dolina jer su dosad imali problema sa plasmanom svojih proizvoda na dubrovačkom tržištu. Lani je pola doline bilo puno neobranih mandarina a u Dubrovniku smo jeli uvozne. Zašto zaboga?

Još jedan argument u prilog gradnji mosta te cestovnog i teritorijalnog povezivanja Dubrovnika je taj što se od osamostaljenja do danas gotovo ništa nije uložilo u ove krajeve. Strpljivo smo čekali i veselili se svakom novoizgrađenom kilometru auto ceste, tunela, mosta ili vijadukta, bez obzira bilo to u Lici, Slavoniji, Zagrebu, Rijeci ili Splitu, jer sve je to Hrvatska a auto ceste donose razvoj svim onim krajevima kroz koji prođu, a sad kad smo napokon dočekali da autocesta i most povežu Dubrovnik sa ostatkom Hrvatske javljaju se protivnici bilo kakve gradnje. Između ostalih i SDP iz čijih redova je i proistekla ideja o gradnji Pelješkog mosta. No očito je da im smeta što će netko drugi pobrati zasluge za gradnju. Ne znaju da nas u Dubrovniku i ostalim južnim krajevima boli kurac tko će to izgraditi a tko pobrati zasluge. Nama je važno da se napokon izgradi.

Protivnici gradnje mosta kao najjači argument koriste globalnu krizu i opterećenje državnog proračuna, no nitko od njih ne govori da se most gradi iz namjenskih sredstava, trošarine na gorivo i cestarine koje godišnje iznose oko 2,8 milijardi kuna, a kako će se most graditi pet godina i koštati oko 2 milijarde kuna, jer barem je tako objavljeno u medijima, onda je razvidno da će na njegovu gradnju godišnje biti utrošeno manje od 20 posto namjenskih sredstava. Prema tome, državni proračun neće patiti. Jedino u čemu ću se složiti sa protivnicima gradnje mosta je činjenica da se možda premalo istražila mogućnost gradnje tunela i troškova koje takva gradnja nosi. Ako bi tunel bio jeftiniji onda bi trebalo graditi tunel, iako nisam siguran da bi tunel sa dvije cijevi bio jeftiniji od mosta. No tako je kako je. Gradi se most i jedva čekam da bude otvoren. Nadam se za mog života. Tražit ću koncesiju na Bungee jumping i prvi ću skočit. Sa Dubrovačkog mosta već jesam. Ispričavam se zbog dužine posta ali ovo je bilo nemoguće napisati u nekoliko rečenica.


vin @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
Autorska prava

Copyright © ViN 2006. - 2014.
Kompletan sadržaj ovog bloga zaštićen je Zakonom o autorskim pravima. Nije dozvoljeno kopirati niti bilo gdje objavljivati nijedan dio sadržaja bloga bez znanja i odobrenja autora. Neovlašteno korištenje bilo kojeg dijela bloga, bez dozvole vlasnika autorskih prava, smatra se kršenjem autorskih prava vlasnika bloga i podložno je tužbi.
Tracker
eXTReMe Tracker