Neslužbeni blog
ViN
Vrijednost udjela braniteljskih dionica
04.11.2013 - 465.48 Kn                                                                                  Najviša dosadašnja vrijednost udjela: 858,27 Kn
31.10.2013 - 487.06 Kn                                                                                  Najniža dosadašnja vrijednost udjela: 465.48 Kn
30.10.2013 - 469,57 Kn
Blog
nedjelja, travanj 19, 2009

Dosadilo mi je pisanje o političkim temama. Dosadilo mi je pisanje općenito ali ovaj događaj ne želim ostaviti nezabilježenim. Radi se o državnom kupu u show i step plesu koji se u četvrtak, petak i subotu održavao u dubrovačkoj sportskoj dvorani Gospino polje. Događaj je to koji je na mene ostavio dubok dojam i jedan od dokaza da sve ono što sam radio devedesetih ima smisla. Moj prijatelj dj Micko (Nikša), vlasnik I.C. sounda koji se bavi ozvučenjem ovakvih i sličnih manifestacija i sportskih natjecanja, zvao me već prije dva mjeseca da mu pomognem pri postavljanju ozvučenja i vođenju programa jedne ovakve manifestacije. Pristao sam naravno iako sam bio skeptičan glede mog strpljenja jer sam bio uvjeren da neću imati živaca odraditi niti par sati a kamoli tri dana po petnaest sati. Već prvi dan sam se razuvjerio i od skeptika postao najvatreniji zagovornik ovakvih manifestacija. No krenimo redom.

Prvi dan. U srijedu navečer smo Nikša i ja sa natovarenim automobilom stigli u sportsku dvoranu. Od jedanaest do tri ujutro smo razvlačili kablove, postavljali zvučnike, pojačala, light show, mikrofone i sve ostalo da bi ovaj kup uopće mogao biti održan. Istovremeno je grupa roditelja i njihove djece koja nastupaju, organizatorica ovog natjecanja gospođa Shona Valjalo (inače iz Južnoafričke republike a sad stanovnica našeg Grada) te grupica dragovoljaca, među kojima prepoznah neke svoje bivše suborce, radila na pripremi plesnog podija i ukrašavanju istog. Toliko entuzijazma nisam vidio odavno. Ploče za podlogu, iako teške po sedamdesetak kilograma, letile su po dvorani, paravani su postavljeni, tepisi za zaštitu parketa razvučeni i sve je bilo spremno. U stvari gotovo sve jer smo Nikša i ja otkrili da imamo problem sa jednim pojačalom. Pošto tu noć više ništa nismo mogli napraviti odlučili smo ujutro doći ranije i srediti problem. Bila je to prva noć bez sna.

Drugi dan (prvi dan natjecanja). Uranili smo i već u sedam i po bili u dvorani. Nakon nekoliko zahvata lemilicom i kositrom i ponovnog razvlačenja kablova, pojačalo, točnije signalni kablovi, su bili spremni. Sve je moglo početi. Natjecanje je počelo probama za izvođenje točaka po određenim kategorijama, a kategorije su otprilike: show pojedinac, show duo, show trio, show mala grupa, show formacija, step pojedinac, step duo, step trio, step mala grupa, step formacija i sve to u obje konkurencije, muškoj i ženskoj. Nadam se da sam dobro popamtio kategorije jer mi je ovo bio prvi susret sa ovakvom vrstom natjecanja. Natjecatelji su stigli iz svih krajeva Hrvatske: Zagreb, Velika Gorica, Rijeka, Sisak, Split, Dubrovnik (neka mi oproste oni koje nisam zapamtio). Prvi dan je bio rezerviran za djecu. Dvorana je, naravno, bila popunjena gotovo do posljednjeg mjesta. Na tribinama su bili roditelji djece, sami natjecatelji i ostali mnogobrojni navijači i znatiželjnici kojima je ovo, poput mene, bio prvi susret sa nečim ovakvim.

 



Najslađi od nastupa u kategoriji najmlađih - Pčelice iz dubrovačkog Step'n jazza

Sama djeca natjecatelji su, bilo je to očito, živjeli za ovaj dan. Pripreme za scenski nastup, šminkanje, nervoza pred sami nastup, presvlačenje u kostime, nekakav naboj koji se osjećao u zraku...sve su to bili pokazatelji da ovo natjecanje ima ozbiljan karakter. Tu se moj skepticizam počeo rušiti, da bi potpuno nestao u popodnevnim satima kad su počela finala po kategorijama. Nevjerojatan je osjećaj gledati veselje dječice od 3 do 10-tak godina bez obzira na postignuti rezultat. Jednako su se veselila ona djeca koja su osvojila zlatne medalje i pehare kao i ona djeca koja su svoj nastup završila na posljednjem mjestu. Razočarenja gotovo da nije ni bilo. Jedna grupa djece je posebno osvojila srca svih u dvorani, pa čak i sudaca koji su ponekad nerazumljivim kriterijima ocjenjivanja dizali živce svima. Osim djeci naravno. Grupa od dvadesetak djevojčica o kojoj pričam su djeca plesnog studija Step'n jazz iz Dubrovnika. Najmlađoj djevojčici je negdje oko 3, a najstarijoj ne više od 4 ili 5 godina. Za svoj step nastup u formaciji su pobrale ovacije svih nazočnih, a od sudaca, iako su bile posljednje, posebnu diplomu za najmlađu grupu u povijesti ovakvih natjecanja. Taj komadić papira im je bio veća nagrada i od najvećeg pehara a veselje koje su pokazale pri dodjeli diplome se ne može mjeriti ničim na svijetu. Inače gospođa Shona se pobrinula da svi natjecatelji, njihovi treneri i osobe u organizaciji dobiju tople obroke za ručak i večeru. Bilo je u izobilju i sokova, kokica, slatkiša, ma svega. Organizacija za čistu peticu. Jedina zamjerka, nije bilo piva za dj Micka i ton majstora ViN-a. No to nas nije obeshrabrilo pa smo na drugi dan natjecanja, nakon kratkog sna i odmora, stigli odlično raspoloženi i veseli što smo dio nečeg ovakvog.

 



Nikša a.k.a. dj Micko i ručak na otvorenom

Treći dan (drugi dan natjecanja). Nikša se potrudio nabaviti ručni hladnjak, napuniti ga ledom i sa četiri piva (ne više da ne bismo došli u iskušenje), a kupili smo i dva sendvića da lakše dočekamo ručak. Ovaj je dan bio rezerviran za natjecanja seniora po istim kategorijama kao i djeca. Dvorana je bila nešto manje popunjena ali ipak više od pola sjedišta je bilo zauzeto. Ni seniori se nisu puno razlikovali od djece. Djelili su veselje i čestitke za svako osvojeno mjesto pa i ono najzadnje, a jedni drugima, bez obzira odakle natjecatelji dolazili, pružali podršku sa tribina i oko plesnog podija. Djevojke iz Dubrovnika su osvojile nekoliko medalja u step nastupima, a većinu medalja su odnijele natjecateljice i natjecatelji iz plesnog studija Step by step iz Zagreba koji inače, prema nekim informacijama, broji oko 1500 članova, pa stoga ne čudi da su i najuspješnija plesna škola.

 



Plesna skupina iz Splita - zagrijavanje pred nastup

Na kraju drugog dana natjecanja se, sasvim spontano, dogodilo nešto što će vjerojatno svima ostati u pamćenju. Ja sam prema programu pustio glazbu za pobjednički ples, a poslije nastupa show dance pobjedničke skupine, Nikša je u maniru starog dobrog dj-a koji zna napraviti atmosferu, zavrtio jednu pjesmu zbog koje su na podij dotrčali svi ostali natjecatelji. Pridružili su im se treneri, roditelji pa čak i vrlo ozbiljni i strogi suci. Počelo je zajedničko veselje 700-800 nazočnih koje je potrajalo do kasnih sati. Trenerice ekipa su izvodile piruete, špage (zamislite žene u četrdesetim kako se nakon visokog odskoka dočekuju u špagu), roditelji plesali sa djecom, a Nikša i ja nabrijavali atmosferu glazbom. Svi nazočni su mahom dali izjavu da im je ovo natjecanje dosad daleko najbolje organizirano. Sve to zahvaljujući I.C. suondu i njegovom dvojcu, Nikši i ViN-u i naravno gospođi Shoni i curama iz Step'n jazz bez kojih bi organizacija jedne ovakve manifestacije bila nezamisliva. I.C. sound ovom prilikom javno pohvaljuje (na žalost ne znam sva imena) cure koje su surađivale s nama i raspoređivale glazbu za pojedini nastup.

Posebnu pohvalu zaslužuju voditeljica Marijana i Dolores, 23-godišnja cura koja je bila zadužena za sve, a koja je prestala sa plesom ali je još uvijek vezana za svoj klub, što je pokazatelj koliko se nešto ovakvo može zavoljet. Nikome ništa nije smjelo nedostajat a Dolores se potrudila da tako i bude. Čak je, zajedno sa mnom, osmislila koreografiju za nastup plesnog tria Dolores, Nikša, ViN. Naša točka naziva Vrapče je, na oduševljenje svih onih koji su je vidjeli, izvođena nekoliko puta za tonskim pultom. Od nastupa na plesnom podiju smo na žalost odustali zbog nedostatka vremena u prenatrpanom rasporedu natjecanja. Tijekom ovog općeg kolopleta mladosti, radosti i veselja, moj prijatelj i suborac Igor Žuvela je izrekao nešto što vrijedi zabilježiti. Rekao je naime da bi snimak ovoga veselja trebalo uputiti predstavnicima BBB, Torcide i ostalih da vide kako se suparništvo na terenu pretvara u prijateljstvo na istom tom terenu. Na podiju nije bilo Zagrepčana, Riječana, Splićana, Sisčana ili Dubrovčana. Tamo su mahom svi bili kao jedan. Tad smo shvatili da za ovu državu ima nade a da je sve ono što smo radili devedesetih dobilo svoj smisao. Jedino mi je žao što se ovo ne događa češće.

 



Dj Zeko kojeg su curice postavile u kratkoj pauzi kao zamjenu za dj Micka i mene. Slatko zar ne?

Četvrti dan (treći dan natjecanja). Nakon kratkotrajnog odmora i (opet) neprospavane noći, kao i prethodnog dana, napunili smo priručni hladnjak i u dvoranu stigli petnaestak minuta prije prvih proba. Treći je dan bio rezerviran za natjecanje u kategoriji juniora, točnije djece od 10-tak do 15-tak godina. Dvorana je opet bila popunjena. Nakon šminkanja i dotjerivanja krenulo je i polufinale. Nakon polufinala i pauze za ručak (opet na otvorenom), jednog osvježavajućeg piva i kratkog odmora sve je bilo spremno za finale. Neka od djece su spavala po svlačionicama, trenerice i šminkerice užurbano pripremale finalistice i finaliste, Nikša i ja uz pomoć cura i programa razvrstali cd-ove i finale je započelo. Redali su se nastupi jedan za drugim. Opet su svi navijali za svakoga. Svakako treba spomenuti 11-godišnju djevojčicu Tamy Zajec iz plesnog studija Step by step. Nastupila je u svim kategorijama i sasvim zasluženo odnijela sve zlatne medalje. Nevjerojatno je da je ta djevojčica zapamtila sve plesne korake, jer se radilo o osam ili devet nastupa, i sve ih je otplesala bez ijedne jedine greške na oduševljenje svih u dvorani, posebno Dolores, Nikše, mene i ostatka tonskog pulta za kojim je njena majka i trenerica provela podosta vremena. No Dubrovčane je, uz priznanje da je Tamy najbolja, ipak najviše zanimao nastup male ženske step grupe plesnog studija Step'n jazz i njihova točka Linđo.

 



Step'n jazz studio - mala step grupa i izvedba step verzije Linđa koja je sve oduševila



Bez lažnog pretjerivanja, taj je nastup digao cijelu dvoranu na noge. Trenerica i majka male Tamy iz suparničkog studija iz Zagreba nije krila oduševljenje. I naravno, Linđo se zasluženo plasirao u finale. A onda šok i nevjerica. Jedna je od cura koje su izvodile Linđo prijavila ozljedu. Tijekom polufinalne izvedbe je istegla ligamente koljena. Plakala je i šepala, šepala i plakala, plakala i šepala. Plakale su i ostale cure. Eh, tu sam vidio da sam omekšao. I ne samo ja. Nikša je moj suborac iz Sustjepana. Rekli bi ljudi, branitelji su to, čvrsti ko stijene, ništa ih rastužit ne može. No nije tako. Oči su se i nama napunile suzama.

 



Početak nastupa jedne od najatraktivnijih show dance formacija studija Modus

Jedan od organizatora natjecanja Vlado Obradović, također bivši branitelj (ne znam, valjda je ovo odlična terapija pa je među organizatorima podosta branitelja), nije dao mjesta panici. Proradio je mobitel, pozvan je sportski fizioterapeut doktor Zoranić koji je u najkraćem mogućem roku došao u dvoranu, napravio ultrazvuk koljena, utrljao nekakve kreme, bandažirao koljeno i vratio nam svima osmjehe na lica. Svoju uslugu nije htio naplatiti nikakvim novcem jer mu je plaćena najširim osmjehom na svijetu cure kojoj je ponovo omogućen nastup. Hvala Zoraniću. Cura je mogla nastupiti. Uz oprez naravno, ali ipak je mogla pomoći ostalima da otplešu step Linđo pred prepunom dvoranom. I otplesale su ga praćene ovacijama i pljeskom cijele dvorane, roditelja, navijača, predstavnika drugih plesnih studija, suparničkih plesačica i plesača...ma svih, ali baš svih nazočnih. I sasvim su zasluženo odnijele zlatnu medalju i pehar što je Nikši i meni opet izmamilo suze na oči i knedlu u grlu. Nisam smio progovorit narednih pet minuta jer bih se sasvim sigurno rasplakao. Linđo je bio vrhunac večeri. No ipak ples show dance formacije Step by step je imao čast zatvoriti ovo natjecanje. A onda je Nikša ponovo pustio Linđa i ponovio se isti scenarij kao i prethodne večeri. Koloplet radosti, sreće, veselja koji je ipak trajao nešto kraće jer je dvoranu trebalo očistiti i pripremiti za neka druga sportska natjecanja. Šteta je i sramota da grad Dubrovnik nema novu i veću sportsku dvoranu jer sa ovom je jednom nemoguće zadovoljiti sve potrebe ovog grada. Šteta je također da plesna škola Step'n jazz nema stalni odgovarajući prostor u kojem bi se plesačice i plesači mogli kvalitetnije pripremati. Ipak su te cure osvajačice nekoliko zlatnih medalja sa svjetskih, europskih i hrvatskih prvenstava.

Na kraju ovog natjecanja, na koje sam gledao kao skeptik i mislio da će mi biti dosadno, dali smo obećanje jedni drugima da se vidimo dogodine na istom mjestu i u isto vrijeme. Osobno bih volio da to bude i prije. Toliko o mom skepticizmu. Po dolasku doma razgovarao sam sa svojom kćerkom. Pristala je da se upiše u plesni studio Step'n jazz. Iskustva sa plesom joj ne nedostaje jer je već bila članica jednog hip hop plesnog studija, a ovakva druženja joj samo mogu koristiti, jer, osim čestih putovanja i nastupa na svjetskim, europskim i državnim natjecanjima, ovakva druženja i nova poznanstva su zalog i jamstvo da će se vaše dijete razviti u jednu normalnu osobu. Još joj samo moram kupit steperice. Skupe su ali nema veze.

vin @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
Autorska prava

Copyright © ViN 2006. - 2013.
Kompletan sadržaj ovog bloga zaštićen je Zakonom o autorskim pravima. Nije dozvoljeno kopirati niti bilo gdje objavljivati nijedan dio sadržaja bloga bez znanja i odobrenja autora. Neovlašteno korištenje bilo kojeg dijela bloga, bez dozvole vlasnika autorskih prava, smatra se kršenjem autorskih prava vlasnika bloga i podložno je tužbi.
Tracker
eXTReMe Tracker